Piljenje je postupak koji služi za razdvajanje i oblikovanje materijala. Postoje dva temeljna načina piljenja. Jedan od njih je razrezivanje, u kojem se predmet odreže i razdvoji, rezanjem kroz sami predmet. To se obično koristi kod razrezivanja cijevi ili šipke, ali i kod drugim metalnih oblika. Drugi način je piljenje po rubovima, pri čemu se izrezuje po rubovima forme, najčešće kad je u pitanju pločica metala. Moguće su i kombinacije ove dvije metode.
Za pridržavanje metala kod piljenja koristi se drveni klin koji se učvršćuje u utor na zlatarskom stolu. Takvi su stolovi obično visine oko 90 cm. Na taj je način predmet bliže oku nego što bi bio kod stola uobičajene visine. Vrh luka u najvišoj poziciji trebao bi biti u visini ramena. Na taj se način minimalizira zamor pri radu. Drveni klin može biti ravan ili blago nagnut, sa ili bez brazde u obliku slova V. Taj dio osigurava neometano piljenje na ograničenom prostoru kod sitnih predmeta.
Piljenje - pravilni i nepravilni položaj pilice kod piljenja
Držanjem pilice okomito na metal postiže se minimalan kontakt. To je najbolja pozicija jer se tako smanjuje mogućnost pucanja pilice. Držanje pilice pod kutem jednako je piljenju debljeg komada metala. Okomito držanje ošrtice istodobno osigurava da odrezani dio ima prave kuteve.
Komad metala je potrebno držati na klinu radnog stola. Tijekom piljenja treba svinuti prste lijeve ruke čvrsto preko metalne ploče da bi stajala ravno na površini klina radnog stola, pridržavajući palcem ispod, poput stezača. Desnom rukom treba opušteno držati luk, nastojeći da oštrica pilice bude okomita na površinu metala. Pritisak prstiju na metal tijekom piljenja treba biti dovoljno jak da se komad metala ne miče po klinu kako bi se spriječilo trganje pilice. Uobičajeno se ne preporučuje pridržavanje metala raznim steznicima jer luk mora slijediti smjer piljenja koji se konstantno mijenja. Ipak, steznici su korisni kod ravnog piljenja.
Iskustvo nas uči da se najefikasnije piljenje postiže upotrebom takvog pritiska koji dozvoljava da se zupci pilice što lakše prolaze kroz metal. Preslabi pritisak rezultirat će prolaskom pilice kroz metal uz vrlo mali efekt, a prejaki pritisak može zaglaviti pilicu ili uzrokovati njeno pucanje.
Pri povlačenju pilice u suprotnom smjeru treba izbjegavati ikakav pritisak kako se ne bi savinula pri čemu kao posljedica može biti netočno piljenje. Kako bi se izbjeglo frkanje ili svijanje, potezi pilom trebaju biti jednolični i ne brzopleti. Pri piljenju ravnih ili zakrivljenih linija, povlačenjem punom dužinom treba upotrijebiti što više zubaca pile u jednom potezu. Kratki potezi rezultirat će upotrebom malog dijela pilice, što je manje učinkovito.
Pri piljenju, prstima treba pomicati metal lagano prema pilici. Slijedeći liniju piljenja, pilicu treba držati izvan same linije da ista ostane vidljiva nakon što je oštrica prođe. Ta dodatna, mala količina viška materijala koji se ispilio se kasnije uklanja turpijanjem ili na druge načine. Slijedeći liniju, metal treba postepeno pomicati tako da luk više-manje ostane u konstantno vertikalnoj poziciji naspram zacrtane linije.
Za vrijeme piljenja ili turpijanja plemenitih metala stugotine se skupljaju u ladici koja se nalazi ispod radne plohe.
Pri završetku piljenja, prije spremanja luka s pilicom treba otpustiti gornji kraj pilice otpuštajući stezni vijak, što opušta luk od napetosti koja nepotrebno stvara pritisak na oboje.
Pri ispravnom piljenju, pilica se pomiče gore-dolje po usjeku. Kako bi se izbjeglo savijanje i pucanje pilice, koristi se mazivo koje smanjuje trenje te istovremeno smanjuje temperaturu i produžuje vijek pilice. Iz tog je razloga preporučljivo na početku piljenja, a i u toku rada, navoštiti pilicu povlačenjem oštrice po komadu pčelinjeg voska. Ne treba pretjerivati s voštenjem, jer je pčelinji vosak ljepljiv i ima tendenciju prilijepiti se i začepiti zupce pile, smanjujući efikasnost piljenja.
Uobičajeno je da pilice pucaju dosta prije nego im se zupci istroše, što se može izbjeći ili minimalizirati. Držanje metala prelabavo na klinu može biti najčešći uzrok pucanja pilice. Dozvoljavanjem vibracija na metalu pojavljuje se napetost na pilici, ili u najgorem slučaju pomicanje metala zapravo smeta u procesu piljenja. Prejaki pritisak pilice na metal pri piljenju je idući najčešći problem. Treba naučiti koja je jačina pritiska potrebna da bi piljenje bilo najefikasnije.
Oštra promjena smjera piljenja je još jedan uzrok čestog pucanja pilica. Kada dolazi do potrebe nagle promjene smjera treba prvo eliminirati pritiske na pilicu. To se izvodi povlačeći pilicu lagano unazad, nastavljajući sa potezima gore-dolje u istoj poziciji postepeno okrećući metal prstima. Time će se stvoriti malo veća rupica na tom dijelu izvan crte piljenja, te možemo nastaviti kada prednjim dijelom pilice dođemo u željenu poziciju.
Kad je pilica preslabo pričvršćena za luk također može doći do savijanja i pucanja. Prebrzo piljenje zagrijava pilicu do stanja koje može dovesti do pucanja. Treba upotrebljavati polaganije, ritmičke pokrete i biti siguran da je pilica navoštena. S druge strane, presporo piljenje je također nepoželjno.
Ako pilica zapne u jednoj poziciji (ili iz nekog razloga mora biti uklonjena iz metala), ne treba je forsirati pomicanjem jer bi u protivnom mogla puknuti. Pilicu treba izvući iz luka lagano prema donjem dijelu držeći je okomito prema metalnoj ploči.
Zlatarski luk sa pilicom je vjerojatno najvažniji od svih zlatarskih alata za rezanje kovine koji zlatari koriste pri piljenju, jednom od najvažnijih postupaka pri obradi plemenitih metala. Pri kupnji novog luka treba birati prema kvaliteti, iz razloga što se tako često upotrebljava; isto vrijedi i za kupovinu pilica. Kupujući one slabije kvalitete ne postiže se ušteda; brže će se slomiti.
Kamena pila razvijena je u neolitiku, dok su se brončane pile počele koristiti u Egiptu oko 3500.g. p.n.e. Otada, pile su se mnogo promijenile u obliku, veličini, kako bi služile u različite svrhe i za obradu različitih materijala. Ideja da se pila učvrsti u luk pod napetošću potječe iz starog Rima.
Zlatarna.com