Nakit od 1860. - 1880. godine

Od 1860. do 1880. godine bili su zastupljeni najrazličitiji stilovi, od egipatskog, preko antike, do renesanse i naturalizma. Pojavljuju se i neke nove tehnike izrade nakita, uvjetovane napretkom tehnologije, ali i imitacijom tehnika korištenih u dalekoj povijesti.

U razdoblju Drugog Carstva, u Francuskoj ponovo oživljava Napoleonov stil, što podrazumijeva povratak nakita od lave i dijamantnih tijara. Nakon dijamanata, smaragdi su bili najtraženije drago kamenje u to doba. Ipak, omiljeni materijal za izradu nakita bio je ahat, čije su pjege najčešće dobivane na umjetan način. Taj je proces poznat stoljećima; ahat se stavlja u otopinu šećera, kako bi, budući da je porozan, povukao šećer u slojeve, zatim je paljen kako bi šećer sagorio i ostavio crne ili smeđe pjege unutar kamena.

Osim Napoleonovog stila, dolazi do naglog interesa za klasični, grčki i etruščanski stil, koji promovira Fortunato Pio Castellani. Castellani je drugačije od svojih suvremenika i prethodnika gledao na povijest izrade nakita. Dok su ostali zlatari u prošlim epohama vidjeli samo inspiraciju za oblik nakita, Castellani se okrenuo istraživanju starinskih metoda izrade. Smatrao je da je otkrio etruščansku metodu granulacije, iako je vjerojatnije da je koristio postupak sličan toj antičkoj metodi. Veliki uspjeh postizale su njegove kopče, ogrlice, zlatne dijademe u obliku maslinovih grančica.

Među tadašnjim umjetnicima bilo je vrlo rašireno potpisivanje vlastitih djela inicijalima utisnutim na poleđini nakita.

Osim klasičnog, vrlo je prihvaćen i neorenesansni stil. Iz tog je razdoblja poznat tzv. Bečki nakit, načinjen od pozlaćenog metala, dragog kamenja i emajla nerijetko slabe kvalitete. Bio je namijenjen širim slojevima, pa stoga i prilično jeftin.

ogrlica i privjesak

Bečka pozlaćena ogrlica i privjesak sa ufasanim dragim i poludragim kamenjem. Ovakav nakit se proizvodio u više primjeraka, bio je jeftin i slabe kvalitete.
foto: Understanding Jewellery

Otkrića u dolini Nila rezultirala su i ponovnim oživljavanjem egipatskog stila, i nakit poprima razne oblike, od svitaka papirusa do raznih krilatih čudovišta izrađenih u obojenom emajlu.

Japanska umjetnost postaje inspiracija umjetnika nakon 1866. godine, kada se japan otvara vanjskom tržištu. Posebne tehnike, shibuichi i shakudo, sastojale su se od ulaganja zlata, srebra ili bakra u tamnu osnovu (slitinu bakra ili srebra). Trgovina s Indijom imala je za posljedicu priljev nakita s motivima divljih životinja.

Do 1860-e uporaba parnih strojeva bila je uobičajena u zlatarskim radionicama, i to je omogućavalo izradu velike količine vrlo jeftinog nakita u nebrojeno mnogo primjeraka. Neizbježno je, međutim, bilo opadanje kvalitete zlata, pa tako zlato u potpunosti zamjenjuje pozlatu u proizvodnji jeftinog nakita. Mehanizacija je uzela maha, kako u SAD-u tako i u Europi. Najveći centri masovne proizvodnje nakita bili su Njemačka i Velika Britanija, posebice Birmingham.

http://www.lewiko.hr/
http://www.prahir.hr/
http://www.zlatarnakoci.hr/
http://www.zlatarna-art-aurum.hr
http://zlatarna-jozef-gjoni.hr