Biser je zrnata tvorevina koja nastaje kod nekih mekušaca, osobito kod školjaka bisernica, višegodišnjim izlučivanjem sedefa na mjestu ozljede ako u ljušturu dospije zrno pjeska ili neko drugo strano tijelo.
Sastavljeni su od tankih, koncentričnih slojeva sedefa i većinom su okruglasti. Iako im je tvrdoća po Moshovoj skali između 2,5 i 4,5, biseri su iznimno kompaktni i nisu lako lomljivi.
Upotrebljavaju se za ukras i nakit, a cjene se po težini (veličini), boji, obliku i sjaju.
Biseri se dobivaju i umjetnim uzgajanjem (kultivirani biseri) gdje se školjke bisernice cjepe unošenjem stranog tijela, vraćaju u more te vade nakon nekoliko godina da bi se iz njih izvadio biser.
Umjetno uzgojeni biseri obično su okrugli, ali povremeno priroda stvara neke iznenađujuće oblike.
Biseri u kavezu (narukvica);
Biseri na ogrlici;
Biser ugrađen u privjesak sa žutim dijamantima
U pravilu se mirni zaljevi odabiru kao mjesta za farme bisera. Farma bisera može biti dodatno podjeljena na nekoliko područja za svaki pojedini uzgojni proces.
Operativno područje je gdje se vrše pripreme za umetanje nukleusa u tjelo svake matične školjke - bisernice i gdje se školjke oporavljaju nakon operacije. Za ovu svrhu odabiru se relativno duboka mjesta. Također je važno da temperatura vode ljeti nije previše promjenjiva.
Uzgojno područje nalazi se u moru gdje se uzgajaju školjke matice. U pravilu ovo je područje van zaljeva, jer je potrebna jaka struja da nosi bogatu hranu do školjki - matica.
Otprilike godinu dana prije nego se biseri počnu sakupljati školjke - matice se premještaju u zaljeve. Iako su mirniji od otvorenog mora, zaljevi pružaju sklonište morskim zvjezdama i jeguljama koje hvataju školjke i podložniji su većim opasnostima od nevremena. Ali niža slanost zaljeva pomaže proizvodnju sjajnijih bisera i zato se zaljevi smatraju farmama u kojima proces uzgoja završava.
Sve u svemu, osjećaj duboke privrženosti prema školjkama bisernicama i dobro poznavanje mora od bitnog su značaja za uzgoj visokokvalitetnih bisera.
Večina umjetno uzgojenih bisera dolazi od tipa školjki-bisernica koje se zovu Akoya (Pinctada Fucata) u Japanu. Farme bisera za Akoya školjke nalaze se u zaklonjenim zaljevima duž jugozapadnih djelova Japana. Japanci su također razvili farme bisera u Južnom moru koristeči velike srebrnousne bisernice (Pinctada Maxima), crnousne bisernice (Pinctada Margaritifera) i druge.
Slatkovodni biseri obično zvani biwa biseri, uzgajaju se u japanskim jezerima uz pomoč školjki čije je znanstveno ime Hiriopsis Schlegeli.
Umjetno uzgojen biser pravi je dragulj mora kojega su stvorili zajednički napori prirode, čovjeka i školjke - bisernice.
Biseri duguju svoju ljepotu stvaralačkoj sili prirode koja ih oblikuje u kugle izuzetne ljepote. Drugo, drago kamenje se mora iskopavati iz zemlje i rezati prije nego što zablista svojim sjajem. Biseri se rađaju lijepi i ništa više ne treba kako bi se pojačao njihov topli unutarnji sjaj.
Međutim zapanjujuća je njihova transformacija od početka u neuglednoj školjci do nastanka dragulja.
Zamislite samo zaspalu školjku - bisernicu na dnu mora koja pokreće svoj oklop tek toliko da pročisti plankton iz vode koja je okružuje. Jednog dana strana tvar kao što je zrno pjeska, uđe zajedno sa strujom i slučajno pronađe svoj put do tjela školjke odakle više ne može biti izbačena.
U pokušaju da ublaži ovu iritantnu smetnju, tjelo školjke poduzima obrambenu akciju. Ćelije tjela koje okružuju ovu iritirajuću supstancu počinju izlučivati glatku tvrdu tvar oko iritanta. Ova se tvar zove sedef.
Kako se dragocjeni biseri oblikuju iz onoga što školjka smatra samo zaštitom od smetnje, predstavlja jednu od največih tajni prirode. Jer sedef nije samo umirujuća tvar. On se sastoji od mikroskopski sićušnih kristala. Svaki kristal savršeno je poredan s ostalima tako da se svijetlo koje prolazi kroz os jednoga odražava i prelama preko drugog i tako nastaje plamen duginih boja. Da je priroda nasumice rasipavala kristale, slojevi sedefa bili bi bez sjaja poput krede, ali uz savršeni aranžman prirode rezultat je neopisiva ljepota.
Školjke - bisernice stvaraju umjetne bisere na isti način kao i prirodne. Razlika je samo u tome što čovjek usađuje iritantnu tvar u školjku umjesto da to čini priroda, a onda se povlači u stranu i stvaranje čuda prepušta prirodi.
Prirodni i kultivirani biseri proizvod su ljepote i misterije mora. Rastu u živim školjkama, preljevaju se u duginim bojama i imaju duboko usađen sjaj dragog kamenja. Njihova struktura sastoji se od nukleusa koji je slucajno (prirodnim putem) ili namjerno (ljudskom inervencijom) došao u škojku i sedefa koji se stvara oko toga nukleusa. Ti biseri koji su izrasli u škojkama bilo prirodni ili kultivirani su pravi biseri.
Umjetno proizvedeni "biseri", s druge strane, potpuno su umjetan proizvod napravljen od okruglih plastičnih ili staklenih kuglica uronjenih u kupku od ribljih ljusaka i laka. Jedni od takvih tvz. bisera su i majorca biseri, bižuteija itd.
Samo biseri koje proizvode žive školjke - bisernice prirodnim putem ili umjetnim uzgojem (kultivirani biseri), imaju blistavu ljepotu stvarnih dragulja kakve je stvorila priroda.
Kao i sve drugo drago kamenje i bisere treba čuvati od znoja, kozmetike, prašine i drugih nečistoća. Osobito je štetan utjecaj znoja na boju bisera. Zato treba obavezno nakon svakog nošenja bisere obrisati mekom tkaninom. Kada se nose, dobro ih je čuvati u kutiji za nakit obloženoj satenom.
Druga važna stvar koju treba imati na umu, kada se nosi biserna ogrlica je ta, da se kiselina u parfemima i kozmetici, kada se stalno koriste, može cijediti na konac na koji je ogrlica nanizana i tako ga oslabiti. Zato se preporučuje otprilike jednom godišnje dati ogrlicu na ponovno nizanje za slučaj da je konac oslabio. Za nizanje biserne ogrlice obično se koristi svila (svileni konac).
Još jedna stvar koju treba zapamtiti, a to je: što je bolja kvaliteta bisera ogrlice, to se veća pažnja posvećuje nizanju i vezivanju čvorova između pojedinih bisera. Svrha čvorova je da se spriječi rasipanje i gubljenje bisera u slučaju da konac pukne. Čvorovi služe i zato da se spriječi međusobno trenje zrna bisera.
Ako se poduzmu ovakve mjere predostrožnosti vaši će biseri biti uvijek čisti i sjajni.
Kao jedan od najstarijih poznatih dragulja, biser je okružen legendama koje dosežu do najstarijih vremena. I u svim legendama biseri su najsretniji od svih dragulja, darujući ljubav i sreću njihovim vlasnicima.
U drevnoj Grčkoj riječ biser podrazumjevala je "savršenu ćistoću", a u starom Rimu riječ biser značila je ljupkost i uživanje. U još ranijim vremenima legende i slike u Indiji prikazivale su bisere kao magične talismane. U nekim starim pričama mudraci su tražili prosvjećenost uz pomoć "bisera - talismana", koji se držao kao amulet na dlanu ruke. Postoje i slike ratnika koji se kreću u bitku sa štitovima obrubljenih biserima, da ih štite od nesreće.
Na jednoj drugoj indijskoj slici lijepa princeza naslikana je kako sastavlja ogrlicu od bisera ubranih s bambusa, biljke koja navodno raste tamo gdje bogovi hodaju.
Biseri su također bili poznati kao ljubavni nakit u Indiji, kao što su to bili i u Perziji, gdje je Aleksandar Veliki primio na dar prekrasne bisere od svoje nevjeste Roxanne. Biseri koje su Aleksandar i njegovi ljudi poslali natrag u Grčku potaknuli su modu i pomamu za biserima u Evropi.
Što se tiče legendi o bojama bisera, postoji jedna koja kaže da su divni zelenkasti biseri simbol sreće. Ta legenda možda ima nešto s biserima paunovo zelenkaste nijanse koji su danas jako moderni.
Možda najpoznatija legenda je ona prema kojoj je Kleopatra navodno rastopila dva dragocjena bisera u vinu kako bi zavela Marka Antonija. Da su biseri bili dragocjenost i u Egiptu, pokazalo je otkriče nakita u grobovima faraona. No, da li je Kleopatra mogla rastopiti ta dva bisera u vinu je sporno, budući da je moderna znanost dokazala, da osim ako nisu potpuno razdrobljeni, biserima treba najmanje pet dana da se rastope u jakoj otopini kiseline. Ali to je šarmantna legenda koja najbolje govori o tome koliko su biseri bili cijenjeni i o vjerovanju u njihovu ljubavnu magiju.